Špilja  rođenja                 Povratak                            Home

     Vidim jednu od glavnih cesta ...
Kolikog li mnoštva !  Magarčići idu natovareni kućnim potrepštinama i osobama ... Magarčići koji se vraćaju ... Ljudi podbadaju svoje jahaće živine, a i tko ide pješice žuri se jer je hladno.
Zrak je bistar i suh, nebo vedro, ali sve ima onu čistu oštrinu kao u danima pune zime ... Priroda, ogoljena, izgleda još prostranijom, a pašnjaci su prekriveni tek malenom travicom
povijenom od zimskih vjetrova ... Na pašnjacima ovce traže malo hrane a i sunca koje polako izlazi ... I one se zbijaju jedna uz drugu jer je i njima hladno i bleje dižući gubice i gledajući sunce
kao da bi mu htjeli reći:  »Dođi brzo, hladno je !« ... Teren je valovit, što biva sve izrazitijim ... Pravi brežuljkasti kraj ... Tu ima travnatih i rebrastih kotlina, dolina i bregova ...
Cesta prolazi posred njih i kreće prema jugoistoku.  Marija je na jednom sivom magarčiću ... sva ovijena u teški ogrtač.  Sprijeda pred sedlom je ono oruđe koje sam već vidjela
na putu prema Hebronu, a ozgor kovčežić s najpotrebnijim stvarima.   Josip hoda sa strane držeći uzdu ... »Jesi li umorna ?« ... pita češće.  Marija ga gleda smiješeći se i govori: 
»Ne« ... Treći put nadodaje: »Trebao bi većma biti umoran ti koji hodaš.«  »Oh !  ja !  Za me je ništa.  Mislim ... da sam mogao naći kojeg drugog magarca ...
da ti je moglo biti udobnije, a i prije bismo stigli ... Ali baš ga nisam mogao naći ... Svima je sada potrebna jahaća živina ... Ali, hrabro !   Skoro smo u Betlehemu ...
Preko ovog brda je Efrata.«   Šute.  Djevica, kad ne govori, izgleda da se sabire u unutarnjoj molitvi.  Smiješi se blagim smiješkom na neku svoju misao i ako gleda mnoštvo čini se
da ga ne vidi za ono ... što ono stvarno jest: muža, ženu, starca, pastira  bogataša, siromaha ... nego za ono što Ona samo vidi ...  »Je li ti hladno ?« - pita Josip, jer vjetar se diže. 
»Ne, hvala.«   Ali Josip kao da ne vjeruje.  Dotakne joj noge koje vise sa strane magarčića, noge obuvene u sandale koje se jedva vide ispod duge haljine, i mora da je osjetio kako su hladne,
jer strese glavom i uzme pokrivač koji je imao pod remenom prenio ramena i obavije noge Marijine prostirući ga također i nad krilo, tako da joj i ruke budu tople pod njim i ogrtačem. 
Susretnu jednog pastira, koji je sa svojim stadom sjekao put prelazeći na pašu s desne na lijevu stranu.  Josip se sagne da mu nešto kaže.  Pastir potvrdi. Josip uzme magarčića
i povuče ga za stadom na pašnjak.  Pastir izvadi iz torbe jednu priprostu zdjelu i pomuze jednu debelu ovcu s nabreknutim dojkama i dade zdjelu Josipu koji je ponudi Mariji.  
»Bog vas blagoslovio obojicu« reče Marija.  »Tebe zbog tvoje ljubavi, a tebe zbog tvoje dobrote.  Molit ću za tebe.«  "Dolazite li iz daleka ?"  »Iz Nazareta« odgovara Josip.  »A idete ?« 
»U Betlehem.«  »Dug je put za ženu u takvom stanju.  Je li ti to žena ?«  »Moja žena.«  »Imate li kod koga odsjesti ?«  »Ne.«  »Ružna stvar. Betlehem je pun ljudi koji su došli
sa svih strana da se popisu ili da se drugamo otiđu popisati.  Ne znam da li ćete naći konak.  Poznaješ li mjesto ?«  »Ne mnogo ... «  »E, pa dobro, ja ću te naputiti, za Nju
(i pokaže na Mariju).  Tražite gostionicu.  Bit će puna.  No, to vam kažem zato, da vam služi za putokaz.  Ona je na jednom trgu - najvećem.  Tamo ćete stići idući ovom glavnom cestom. 
Ne možete pogriješiti.  Pred njom je izvor, a prostrana je i niska s velikim ulaznim vratima. Bit će sve puno. Ali ako ne nađete ništa u gostionici i po kućama, zaobiđite iza gostionice ...
prema polju.  Tamo u brdu su staje, koje više puta posluže trgovcima što idu za Jeruzalem da u njih smjeste životinje kad ne nadu mjesta u gostionici.  Štale, znate, u brdu su:
vlažne, hladne i bez vrata.  Ali uvijek su neko sklonište, jer žena ... ne može ostati na putu.  Možda tu nađete koje mjesto ... sijena za spavanje i za magarca.
I neka vas Bog tamo doprati.«  »I Bog neka ti poda radost« ... odgovori Marija.  Josip međutim odgovori: »Mir bio s tobom !«  Ponovno krenu cestom.  
S ruba koji su prešli ukaže se pred njima jedna prostrana udolina. U kotlini, gore i dolje, po blagim obroncima koji je okružuju ... rasijane kuće i kuće ... To je Betlehem ! 
»Evo nas u zemlji Davidovoj, Marijo !  Sad ćeš se odmoriti.  Izgledaš mi tako umorno ... «  »Ne.  Mislila sam ... mislim ... « - Marija uhvati ruku Josipovu i reče mu
s blaženim smiješkom: »Mislim upravo da je vrijeme došlo ... «  »Bože milosrđa !  
Što ćemo sad ?«  »Nemoj se bojati, Josipe.  Budi postojan.  Vidiš li kako sam ja mirna ?«  »Ali mnogo trpiš.«  »Oh !  Ne. - Puna sam radosti.  Radost tolika, tako jaka,
tako lijepa, tako nezadrživa, da moje srce udara jako, jako i kaže mi: "On se rađa !  On se rađa!"  To kaže pri svakom otkucaju.  To je moje Djetešce koje kuca na moje
srce i govori: "Mama, tu sam, dolazim da ti podam poljubac Božji." - Oh ! koje radosti, Josipe moj!«  Ali Josip nije u radosti. 
Misli kako hitno treba pronaći neko sklonište i požuruje korak.  S jednih vrata na druga ... traži konak ... Ništa ... Sve zauzeto.  Dođoše do gostionice. 
Puna je, čak i pod rustičnim trjemovima što okružuju veliko unutarnje dvorište, svijet koji logoruje.  Josip ostavlja Mariju na magarčiću unutar dvorišta i izlazi tražeći po
drugim kućama.  Vraća se obeshrabren.  Nema nigdje ništa.  Nagli zimski sumrak započinje prostirati svoj veo.  Josip moli gostioničara ... Zaklinje putnike. 
Oni su muževi i zdravi ... A ovdje je jedna žena koja svaki čas ima dijete dati na svijet.  Neka imaju milosrđa ... Ništa ... Tu je i neki bogati farizej koji ih gleda očito s prezirom i,
kada mu se Marija približila, odskočio je kao da mu se približila koja gubava.  Josip ga gleda, i crvenilo ozlojeđenosti pokaže mu se na licu.  Marija položi svoju ruku na bilo Josipovo
da ga umiri i reče: »Ne inzistiraj ...  Pođimo.  Bog će previdjeti.«  Iziđoše i slijede zid gostionice ... Zaokrenu cestom koja se probija između ovog zida i siromašnih kuća ... Zaobiđoše gostionicu ... Traže ... Evo neke vrsti špilja, podruma, rekla bih, gore nego štale, toliko su niske i vlažne ... Najbolje su već zauzete.  Josip je iznemogao. 
»Ehi ! Galilejče !« - povikne iza njega neki starac ...  »Tamo u dnu, pod onom ruševinom, tamo je jedna jazbina.  Možda još tu nema nikoga.«  Požure se u tu »jazbinu«. 
Zbilja je to jazbina ... Među razvalinama nekakvog zdanja ... u ruševini ... tu je jedna rupa, iznad koje je jedna špilja, neka udubina u brdu, više nego špilja. 
Reklo bi se da su to temelji nekog starog zdanja, kojemu krov sačinjavaju razvaline poduprte deblima stabala jedva otesanima.  Da bi bolje vidio, jer tu ima vrlo malo svjetla,
Josip izvuče gubu za paljenje i kresalo i upali jednu malu svjetiljku koju je izvukao iz bisage ... Uđe ... i pozdravi ga mukanje ...  »Dođi, Marijo.  Prazna je. 
Tu je samo jedan vol.« ... Josip se smiješi ... »Bolje nego ništa !«  Marija sjaše s magarčića i uđe ... Josip je objesio svjetiljku na jedan čavao zaboden u deblo koje služi
kao stup ... Vidi se svod pun paučine, tlo - utrti teren, prekriven i razrovan rupama, šljunkom, ostacima i izmetinama - s razasutom slamom ... 
Pri dnu, vol se okrene i gleda svojim mirnim očima, dok mu sijeno visi iz usana.  Tu je i jedna gruba klupica i dvije stijene u jednom uglu kod otvora - prozorčića. 
Crnina tog ugla upućuje da se tu pali vatra.  Marija se približi volu.  Hladno joj je.  Ruke postavi na njegov vrat da osjeti toplinu.  Vol zamuče i pusti je da to čini. 
Izgleda da shvaća.  Pustio je i kad ga je Josip gurnuo na stranu da bi uzeo mnogo sijena iz jasala da načini ležaj Mariji ... jer jasle su dvostruke, ili bolje jedne iz kojih jede vol,
i poviše jedna vrsta police s drugom zalihom sijena, od koje je uzeo sijeno ...  Načinio je mjesta također i za magarčića koji, umoran i ogladnio, odmah stade jesti. 
Josip pronađe također i neko prevrnuto vedro, sve zgnječeno ... Izlazi, jer je vani vidio potočić, i vraća se s vodom za magarčića.  Zatim se dokopa svežnja granja koje se
nalazilo tu u jednom kutu i nastoji malo počistiti i pomesti tlo.  Potom razastrije sijeno, načini od njega ležaj ... pokraj vola u uglu koji je više suh i zaštićen ...
Ali osjeti da je to siromašno sijeno vlažno i uzdahne ...  Upali vatru, i velikom strpljivošću suši rukoveti sijena držeći uz oganj.  Marija sjedi na klupici umorna, gleda i smiješi se ...
Evo ležaj je spreman ... Marija se bolje smjesti u mekanom sijenu, s leđima naslonjenim na jedan trupac ... Josip dopuni smještaj izvjesivši svoj ogrtač kao zastor na rupu
koja bi trebala biti vrata.  Zaklon vrlo relativan ...  Zatim ponudi Mariji kruha i sira i za napitak vode iz jedne čuturice ... te joj reče: »Spavaj, sada. 
Ja ću bdjeti da se vatra ne ugasi.  Ima tu na sreću, drva.  Nadajmo se da će trajati i gorjeti.  Moći ću prištedjeti ulja za svjetlo.« 
Marija se poslušno ispruži.   Josip je pokrije njezinim ogrtačem i pokrivačem kojim joj je prije bio noge omotao.  »Ali tebi ... tebi će biti hladno.«  »Ne, Marijo.
Stojim uz vatru.  Ti se nastoji odmoriti.  Sutra će biti bolje.« 
Marija zatvori oči ... ne inzistirajući.  Josip se zavuče u svoj kut, na klupicu, sa suhim granjem pokraj sebe ... Malo je toga.  Da će dugo trajati ... ne vjerujem. 
Ovako se smjestiše: Marija s desne, leđima prema vratima, polu-skrivena od trupca i od tijela vola koji se šćućurio na stelju ... Josip s lijeve i prema vratima,
zato u dijagonali, kako je licem okrenut vatri, ima leđa prema Mariji ... Okreće se svaki čas da je pogleda - i vidi je mirnom, kao da spava. 
Lomi polagano svoje grančice i baca ih jednu po jednu na malu vatru, da se ne utrne, da podrži svjetlo,i da to malo drva što duže traje. 
Tu je samo mali odsjaj ognja, sad malo življi sad opet kao da se utrnuo. 
Jer svjetiljka je utrnuta i u polutami jedino se ističe bjelina vola, te lice i ruke Josipove. 
Sve ostalo je kao jedna masa koja se gubi u teškoj polutami.
                              Povratak                            Home
 

    

                 Vidim još unutrašnjost ovog siromašnog kamenitog skloništa, gdje su Marija i Josip, združeni u sudbini sa životinjama, našli azil ... 
I ognjište dremucka zajedno sa svojim čuvarom .. Marija polagano podiže glavu sa svog ležaja i gleda ... Vidi da je Josip priklonio glavu na prsa
kao da bi razmišljao, i misli kako je umornost nadvladala njegovu dobru volju da ostane budan.  Smiješi se dobrohotnim smiješkom, čineći manje
buke od leptira koji slijeće na ružu, sjedne ... a potom klekne ... Moli s blaženim smiješkom na licu ...  Moli otvorenim rukama, ne baš na križ, ali skoro,
s dlanovima prema gore i prema naprijed, i ne bi se reklo da je umara ova teška poza.  Zatim se sagne ničice prema sijenu u jednoj još intenzivnijoj
molitvi ... Duga je to molitva.  Josip se trgne.  Vidi skoro utrnutu vatru i štalu sasvim u tami...  Baci jedan rukovet sitnog vrijesa i plamen se ražeže,
zatim doda grančica nešto debljih, pa još debljih, jer je hladnoća morala biti oštra ... Hladnoća zimske i vedre noći koja prodire sa svih strana ove
ruševine.  Siromašni Josip, kako je bio blizu ulaznih vrata - nazovimo ipak tako rupu kojoj je zastorom njegov ogrtač - mora da se smrznuo. 
Stavi ruke na plamen, izuje sandale, te i noge stavi nad vatru.  Tako se malo ugrijao.  Kad se vatra razgorjela i kad je već njezina svjetlost sigurna,
okrene se ... Ne vidi ništa, pa čak ni bjelinu Marijine koprene koja je prije na tamnijem sijenu zacrtavala jasnu liniju.  Ustane na noge i polako se
približi ležaju.   »Marijo, ne spavaš ?« - pita.  To je upita tri puta, dok se Ona nije trgnula i odgovorila: »Molim.«  »Je l' ti što god treba ?«
»Ne, Josipe.« »Nastoji malo zaspati. Da barem otpočineš.« »Nastojat ću. Ali molitva me ne umara.« »Zbogom, Marijo.« »Zbogom, Josipe.«
Marija ponovno zauzme svoju pozu.  Josip, da ga ne bi ponovno san nadvladao, baci se na koljena pred ognjem i moli.  Moli, s rukama priljubljenim
uz lice.  Podiže ih češće da nahrani oganj ... i zatim se vraća svojoj žarkoj molitvi.  Izuzevši šuma drva koje pucketa i onog od magarčića koji od
vremena do vremena udari kopitom o zemlju - ništa se drugo ne čuje.  Malo se mjesečine probija kroz pukotinu stropa i naliči jednoj oštrici
bestjelesnog srebra koje hoda tražeći Mariju.  Produžuje se ... sve više i više kako se mjesec pomiče na nebu ... i napokon je dosegne ...
Evo je na glavi One koja je u neprekidnoj molitvi.  Okružuje je sjajem !  Marija digne glavu kao po nekom nebeskom pozivu i uspravi se ponovno
na koljena.  Oh !  kako je lijepo ovdje ! ...  Ona uzdiže glavu koja izgleda da sjaji u bijeloj svjetlosti mjeseca, i smiješak koji nije ljudski ...
preobrazi je ...  Što vidi ? ...  Što čuje ? ...  Što osjeća ? ...  samo bi Ona mogla reći što u ovom sjajnom času svoga Materinstva vidi, čuje, osjeća ...
Ja vidim samo da oko Nje svjetlost raste, raste, raste ...  Izgleda da silazi s Neba, izgleda da zrači iz siromašnih stvari koje su oko nje, izgleda iznad
svega da izlazi iz Nje.  Njezina haljina, tamno plava, izgleda sada nebesko nježna poput potočnice ... ruke i lice postadoše modrikasti poput golemog
blijedog safira postavljenog uz vatru.  Ova boja, koja me podsjeća - makar malo nježnija - na onu koju gledam u vizijama svetog Raja ili onu što sam
vidjela u viđenju prigodom dolaska Mudraca ...  širi se sve više na stvari, haljine ...  pročišćuje ih i čini prekrasnima. 
Svjetlost izlazi uvijek sve više iz tijela Marijina, upija onu mjesečevu, izgleda da Ona privlači u sebe onu koja joj može doći s neba. 
Sada je već  Ona  Pohraniteljica  Svjetla ...  Ona koja treba dati ovu Svjetlost svijetu.  I ova blažena, nezadrživa, neizmjerna, vječna božanska Svjetlost
koja je eto tu da se dadne, najavljuje se zorom-osvitom, Danicom, korom atoma svjetlosti koji rastu, rastu ... kao plima i oseka, koji ulaze, uzlaze
kao tamjan, koji silazi, silazi kao nabujala rijeka, ...  koji se proteže kao koprena.  Svod pun pukotina, paučina, stršećih razvalina koje stoje u ravnoteži
po nekom čudu statike, crn, zadimljen, odbojan ...  izgleda svodom jedne kraljevske dvorane ...
Svaki kamen je komad srebra, svaka pukotina treptaj dragoga kamena, svaka paučina najdragocjenija nebnica, izvezena od srebra i dijamanata. 
Jedan veliki zelembać, obamro između dviju stijena, izgleda kao smaragdna ogrlica zaboravljena tu od jedne kraljice, i jedan grozd šišmiša koji snivaju,
kao dragocjeni luster od oniksa ...  Sijeno koje visi iz gornjih jasala nije to više trava: to su niti i niti čistog srebra koje dršću u zraku dražešću
raspuštenih pramenova kose. 
Donje jasle, sa svojim tamnim drvom, kao komadi potamnjelog srebra ... Zidovi su pokrivači od brokata u kojem sjaj iščezava pod bisernim vezom
reljefa izbočina, a tlo ...  što je sada to ?  To je kristal zapaljen od bijele svjetlosti.  Izdignuća izgledaju svjetlosne ruže bačene na tlo za počast,
udubine dragocjeni pehari iz kojih treba da izlaze arome i parfemi.  I svjetlost raste uvijek više.  Oko to više ne može podnositi.  U njoj iščezava,
kao apsorbirana od usijane zavjese, Djevica ... i iz nje izranja ... Majka. 
Da.  Kad je svjetlost opet postala podnošljivom za moje oko, vidim  Mariju  s novorođenim  Sinom  na rukama.  Malo Djetešce, rumeno i debeljuškasto,
koje maše i tapka ručicama ...  debelim kao ružin pupoljak ... i  nožicama koje bi stale u udubinu srca ruže;  koji kmeči dršćućim glasićem, upravo janješca
tek rođenog, otvarajući ustašca nalik na šumsku jagodicu i pokazujući jezičić koji drhti prema ružičastom nepcu;  koji pokreće glavicu toliko plavokosu da izgleda
kao da nema kose, okruglu glavicu koju Mama podržava u udubini jedne svoje ruke, dok gleda svoje Djetešce i klanja mu se plačući i smiješeći se ujedno i sagiblje
se da ga poljubi ne u nevinu glavicu, nego niže, usred prsiju, tamo gdje je ispod srdašce koje kuca, kuca za nas ...  tamo gdje će jednog dana biti Rana.
Ona je već unaprijed liječi ... tu ranu ... njegova Mama, bezgrješnim poljupcem. 
Vol, probuđen od sjaja, diže se jako udarajući papcima i zamuče, a magarac okrene glavu i oglasi se reveći.  Svjetlost ih je trgnula, ali ja volim misliti da su
oni htjeli pozdraviti svoga Stvoritelja, u ime svoje i u ime svih životinja.  Također i Josip, koji je - kao u zanosu - molio tako intenzivno da je bio odvojen
od svega što ga je okruživalo, trgne se, i kroz prste stisnute uz lice vidi prodiranje čudesne svjetlosti.  Digne ruke s lica, podigne glavu, okrene se.
Vol koji je bio uspravljen ... na nogama ... sakriva Mariju.  Ali Ona zove: »Josipe, dođi !«  Josip priskoči.  I kad vidi ... zaustavi se, kao ošinut od
poštovanja, i upravo da će pasti na koljena tamo gdje jest.  Ali Marija je uporna: »Dođi, Josipe« ... upirući lijevom rukom prema sijenu, i držeći
desnom čvrsto na srcu Djetešce, diže se i zaputi k Josipu koji hoda zbunjen, radi kontrasta između želje da priđe i straha zbog poštovanja prema Bogu. 
Na podnožju prostirke zaručnici se susretnu i gledaju se blaženim plačem.  »Dođi, da prikažemo Ocu Isusa« ... reče Marija.  I dok je Josip kleknuo,
Ona, uspravna na nogama između dva debla što podržavaju svod, diže svoje Dijete na rukama i reče: »Evo me.  U ime Njegovo, o Bože, govorim ti
ovu riječ.  Evo me da vršim volju tvoju.  I s Njime ja, Marija, i Josip, moj zaručnik.  Evo tvojih slugu, Gospodine ...  Neka se vrši po nama,
u svakom času i u svakom događaju, tvoja volja - na slavu tvoju i iz ljubavi prema Tebi !«  Zatim se Marija prigne i reče: »Uzmi, Josipe« i
ponudi mu Djetešce.  »Ja ? ...  Meni ? ...  Oh, ne ! ...  Nisam dostojan !«  Josip je skroz zbunjen i poništen pri pomisli da treba dodirnuti Boga.
Ali Marija inzistira smiješeći se: »Ti si toga doista dostojan.  Nitko od tebe nije dostojniji, zato te je Svevišnji i odabrao.  Uzmi Josipe, i drži ga
dok ja potražim haljinice.«  Josip, crven kao purpur, pruži ruke i uzme taj svežnjić mesa koji vrišti od studeni ...  i  kad ga već ima na rukama
ne ustraje u nakani da ga drži daleko od sebe radi poštovanja, nego ga pritisne na srce i briznuvši u plač govori: »Oh ! Gospodine ! Bože moj !« ...
te se prignu da mu poljubi nožice i kako osjeti da su hladne ... sjedne na tlo, savije ga u krilo i nastoji da ga svojom kestenjastom haljinom i rukama
pokrije, stopli, obrani od noćne studeni ...  Htio bi otići među dvije živine koje štite od zraka i ispuštaju toplinu.   I otiđe između vola i magarca i stoji
leđima prema vratima, sagnut nad Novorođenim da učini od svojih grudi nišu (udubinu) koja ima pobočne zidove ...  jednu sivu glavu s dugim ušima ...
i jednu veliku bijelu gubicu s nosom koji puši i s vlažnim dobrim okom.  Marija je otvorila kovčežić i iz njega izvadila platno i povoje ...
Otišla je k vatri i to stoplila.  Evo je ide k Josipu i povija Djetešce u toplo platno i zatim u svoj veo da mu zaštiti glavicu. 
»Gdje ćemo ga sada smjestiti ?« - pita.  Josip gleda unaokolo, ... misli ... »Počekaj« - reče. »Gurnimo više prema ovamo dvije živine i njihovo
sijeno - izvucimo van ono sijeno što je gore visoko i metnimo ga ovdje dolje ... Ovo drvo s ruba zaštitit će ga od zraka, sijeno će mu biti jastuk
i vol će ga svojim dahom malko zagrijati ... Bolje vol ... on je strpljiviji i mirniji ... «   I dade se na posao, dok Marija uspavljuje zibajući svoje
Djetešce stišćući ga na srce i držeći svoje lice na glavici da je stopli.   Josip još podžiže vatru da se ražeže plamen, topli sijeno, i kako koji rukovet osuši,
stavlja ga u krilo, da se opet ne ohladi ...  Zatim, pošto ga je već skupio toliko da je dovoljno za jedan dušek za Djetešce, ide k jaslama i raspoređuje
ga tako da načini kao malu kolijevku ...  »Spremno je« - reče.  »Sada bi trebao jedan pokrivač, jer sijeno bode, a i da se pokrije ... «   
»Uzmi moj ogrtač« - reče Marija.  »Bit će ti hladno.«  »Oh !  Ne znači ništa !  Pokrivač je odviše hrapav.  Ogrtač je mekan i topao.
Meni uopće nije hladno.  Ali neka On ne trpi više!«   Josip uzme veliki plašt od mekane vune tamno plave boje i prilagodi ga u dvostruko nad
sijenom, dok je jedan okrajak visio preko jasala.  Prvi krevet Spasiteljev je spreman.   A Majka, svojim laganim korakom kao po ritmu, tamo ga
donese i položi i pokri ga okrajkom plašta koji nadvije također oko gole glavice koja uroni u sijeno, - jedva zaštićen od njega tankim velom Marijinim ...
Ostade otkriveno samo okruglo (ispupčeno) lice kao šaka čovječja ...  i  Dvoje njih, sagnutih nad jaslama, koji blaženi promatraju kako sniva svoj prvi
san, jer je toplina pelenica i sijena smirila plač ... i udijelila lijepi san slatkom Isusu.

                                 Povratak                            Home
 

Govori Marija:

»Bijah ti obećala da će On doći da ti donese svoj mir.  Sjećaš li se mira koji bijaše u tebi u danima Božića ?  Kad si me gledala s mojim Djetetom ?
Onda bijaše tvoje vrijeme mira.  Sada je tvoje vrijeme trpljenja, ali ti to sada znaš: U trpljenju se osvaja mir i svaka milost za nas i za bližnjega.
Isus-Čovjek opet će biti Isus-Bog nakon užasnog trpljenja Muke.  Opet posta Mir.  Mir u Nebu iz kojeg bijaše došao i iz kojeg sada izlijeva svoj mir
na one koji ga na svijetu ljube.  Ali u časovima Muke On: Mir svijeta bio je lišen toga mira.  Ne bi bio trpio da ga je imao.
A morao je trpjeti. Potpuno trpjeti.

Ja sam, Marijo, otkupila ženu svojim božanskim materinstvom.  Ali to je bio samo početak otkupljenja žene.  Odričući se svake ljudske bračne veze
zavjetom djevičanstva, odbacila sam svako požudno zadovoljenje, zasluživši milost od Boga.  Ali to još nije bilo dosta.  Jer grijeh Evin bijaše drvo
sa četiri grane: Oholost, lakomost, proždrljivost (pohotljivost), razbludnost.  I sve četiri trebale su biti odrezane prije nego učine drvo neplodnim
od korijena.  Ponizivši se do dna, pobijedila sam oholost.   Ponizila sam se pred svima.  Ne govorim o svojoj poniznosti prema Bogu.
Svako je stvorenje dužno poniziti se pred Bogom.   I Njegova se je Riječ pred Njim ponizila.  Morala sam i ja, žena.  Ali da li si ikad razmišljala kakva
sam sve poniženja morala podnositi od ljudi, ne braneći se ni na kakav način ?  I Josip, koji bijaše pravedan, bio me optužio u svom srcu.
Ostali, koji ne bijahu pravedni, griješili su mrmljanjem videći moje stanje, i graja njihovih riječi poput gorkog vala razbijala se o moje čovještvo.
I to bijahu prva od beskrajnih poniženja što mi ih pribavi moj život Majke Isusove i majke ljudskog roda.  Poniženja od siromaštva, poniženja kao
izbjeglice, poniženja od prigovora rođaka i prijatelja, koji su me, ne znajući za istinu, sudili da sam kao majka slaba prema svome Isusu koji je postao
mladićem, poniženja kroz tri godine Njegove službe, okrutna poniženja u času Kalvarije, poniženja i što sam morala priznati da nemam čime kupiti mjesto
i mirodije za pogreb Sina moga.
Pobijedila sam lakomost (škrtost) praroditelja, kad sam se unaprijed odrekla svog Djeteta.  Majka se nikada ne odriče svog djeteta, osim ako je
prisiljena.  Iskala to od njezina srca domovina, ljubav supruge, ili sami Bog, ona se opire tom dijeljenju od voljenog djeteta .  I to je sve prirodno. 
Dijete nam raste u krilu i nikad nije potpuno prekinuta veza koja drži njegovu osobu spojenu s našom.  Iako je raskinut kanal životnog pupka, ostaje
još uvijek živac koji polazi od srca majke, duhovni živac koji je življi i osjetljiviji od fizičkog, koji je ucijepljen u srce djeteta.  Ako ljubav prema Bogu,
ili prema stvoru, ili traženje domovine udaljuju dijete od majke, tada ona osjeća kako je rastežu sve do ljute boli.  I ako smrt otme dijete majci, srce joj
se lomi i ostaje na njem duboka rana.  I ja sam se odrekla Sina svoga, od časa kad sam ga imala.  Dala sam Ga Bogu.  Vama sam Ga dala.
Ja sam se lišila ploda svoga krila da zadovoljim Evinu krađu ploda Božjega.
Pobijedila sam pohotljivost (proždrljivost) i za znanjem i za uživanjem, prihvaćajući znati samo ono što je Bog htio da znam, ne išćući ni u sebe
ni u Njega više od onoga što mi je bilo rečeno.  Vjerovala sam, dalje ne istražujući.  Pobijedila sam pohlepnost za uživanjem, jer sam se odrekla svake
slasti sjetila.  Svoje sam tijelo stavila pod noge.  Tijelo, oruđe Sotonino, zajedno sa Sotonom, stjerala sam pod svoju petu, da od njega načinim
stepenicu  da se približim Nebu.   Nebo !   Moj cilj.   Ondje gdje bijaše Bog.  Jedina moja glad koja nije proždrljivost nego nužnost od Boga
blagoslovljena, koji hoće da za Njim čeznemo.
Pobijedila sam razbludnost, koja je oblapornost dovedena do pohlepe, do gramzivosti.   Jer svaka neobuzdana mana vodi k još većoj mani.
I  proždrljivost (pohotljivost) Evina, koja je već sama za osudu, dovede je do razbludnosti.   I nije joj više bilo dosta što se zadovoljila sama.
Htjede dotjerati svoj zločin do rafiniranog intenziteta i spozna svoga druga i učini se učiteljicom bludnosti.   Ja sam preokrenula stanje i umjesto da silazim,
uvijek sam uzlazila.   I umjesto da svog druga koji je bio pošten, guram prema dolje, ja sam ga uvijek podizala gore, i načinila od njega anđela.
Sada kad sam posjedovala Boga i s njim njegova neizmjerna bogatstva, požurila sam se da ih se riješim, govoreći: "Evo: nek se vrši po Njemu i od
Njega tvoja sveta volja".   Čist je onaj koji ne drži na uzdi samo tijelo, nego i osjećaje, i misli.   Ja sam morala biti čista da poništim Bestidnu koja
je to bila tijelom, srcem i duhom.   I nisam izašla iz svoje suzdržljivosti govoreći čak i o svome Sinu - koji je bio jedino moj na zemlji kao što je bio jedino
Božji na Nebu - : "On je moj i hoću Ga."
Ipak, ni to još nije bilo dosta da ženi postignem mir što ga je izgubila Eva.  Njega vam zadobih na podnožju Križa.  Gledajući kako umire Onaj koga si ti vidjela
kako se rodio.  Osjećajući kako mi se kida utroba na krik moga Djeteta  koji je umirao, ispraznila sam se od svakog feminizma: nisam više bila tijelo,
nego anđeo.  Marijo, Djevica zaručena s Duhom, umrije u onom času.  Ostade Majka Milosti, ona koja vam je od svoje muke rodila Milost i vama je dala.
Žena, koju sam u božićnoj noći iznova posvetila, podno Križa zadobila je sredstva da postane dijete Neba.
To sam učinila ja za vas, odrekavši se svakog, pa i svetog, zadovoljstva.   Od vas, koje ste po Evi postale ženke snižene na stupanj svojih životinjskih
družica, učinila sam, samo ako to hoćete, svetice Božje.   Za vas sam uzašla.   Kao i Josipa i vas sam podigla na više.   Gora Kalvarija jest moja Maslinska
gora.   Odande sam odskočila da ponesem na Nebesa ponovno posvećenu dušu žene zajedno sa svojim proslavljenim tijelom, jer sam nosila Riječ Božju
i poništila u sebi posljednji trag Evin, posljednji korijen onog drveta s četiri otrovne grane i korijena zabijenog u sjetilo, a koji je povukao
čovječanstvo u pad i koji će ostati do svršetka vremena i u posljednjoj ženi gristi utrobu.   S Neba, gdje sada blistam u zraci Ljubavi,
ja vas zovem i pokazujem vam Lijek da pobijedite same sebe:  Milost moga Gospodina i Krv Sina moga !

A ti, glase moj, otpočini svojom dušom u svjetlu ove zore Isusove, da imaš snage za buduća razapinjanja od kojih nećeš biti pošteđena,
jer ovdje te želimo imati i ovamo se dolazi posredstvom boli.  Želimo te ovdje imati, i što se netko više napreže u muci da se postigne
Milost za svijet, toliko se više gore dolazi.  Idi u miru.  Ja sam s tobom !«

                             Povratak                            Home
 

                        Pišem u prisutnosti mog Isusa-Učitelja.  Za mene, sve za mene.   Vrativši se nakon toliko vremena, sve za me.   Vi ćete reći: »Ali kako ? 
Ta tome je skoro mjesec dana da ponovno čuješ i vidiš ... a kažeš nakon toliko vremena ?«  Odgovaram još jednom ono što sam vam usmeno i pismeno već više puta rekla.
Drugo je vidjeti i drugo je čuti.  A naročito drugo je vidjeti i čuti za druge, a drugo je vidjeti i čuti sve za me, isključivo za me.   U  prvom slučaju ja samo gledam i opetujem
ono što vidim i čujem, ali ako mi to i daje radost jer su uvijek stvari koje ulijevaju veliku radost, također je istina i to da je to radost koja je, reći ću tako; izvanjska.
Izraz ne govori točno ono što ja tako dobro osjećam.  Ali ne nalazim bolje riječi.  Na kraju vodite računa da je moja radost slična radosti onoga koji čita jednu lijepu knjigu ili vidi
jedan lijepi prizor.  Ako ga to uzbudi, uživa u njoj, divi se njezinom skladu, misli: »Kako je lijepo biti na mjestu te osobe !«   Kad je to međutim drugi slučaj, t.j. kad
čujem i vidim za mene samu, tada sam »ta osoba« ja.  Za mene je riječ koju čujem, za mene lik kojeg vidim.  To sam ja i On, ja i Marija, ja i Ivan.  Živi, pravi, stvarni, bliski.
Ne sučelice i kao da bi gledala kako se pokreće kinematografska vrpca.  Nego uz moj krevet, šetajući se po sobi, naslanjajući se na pokućstvo, sjedeći ili na nogama, kao žive osobe,
moji gosti, što je sasvim različito od jednog viđenja za sve.  Na kraju »moje je« to.  I danas, dapače od jučer poslije podne, ovdje je Isus, u svojoj običnoj haljini od bijele vune,
radije bijelo-bjelokosne, tako različitoj u težini i nijansama od sjajne haljine koja naliči ne materijalnom lanu i tako sjajnom da izgleda od vezenog svjetla, kakva ga pokriva u Nebu.
Tu je sa svojim lijepim dugim rukama kao izdjelanima od bjeline koja naginje boji stare bjelokosti, sa svojim lijepim dugim i blijedim licem gdje sjaje gospodujuće i nježne oči od tamnog
safira između gustih trepavica poput kestena koji se prelijeva u plavo-crveno.  Tu je sa svojom dugom i mekanom kosom, plavo-crvenom, više živom gdje udara svjetlost, a tamnijom u dubini kovrča.
Tu je !  Tu je !  I smiješi mi se i gleda me kako pišem o Njemu.  Kao što je činio u Viareggiu ...  i što više nije činio od Svetog Tjedna ...  zadajući mi svu onu pustoš koja se pretvorila u vrućicu
gotovog očaja, kada se boli, - što me obuze zbog toga što sam bila lišena Njega, - pridružilo i to da sam bila lišena i toga da živim ondje gdje sam ga barem gledala i mogla reći: »Tu se naslonio, tu je sjedio,
ovdje se prignuo da mi položi ruku na glavu« i gdje su bili moji mrtvi.  Oh !  tko to nije iskusio ne može razumjeti !  Ne znači to umišljati si da imamo pravo na sve to.  Dobro znamo da su to dragovoljne
milosti i da ih ne zaslužujemo imati, niti možemo zahtijevati da traju kad su nam udijeljene.  To znamo.  I što ih više dobivamo toliko se više u poniznosti poništavamo, priznavajući našu
odbojnu bijedu u odnosu na Beskrajnu Ljepotu i na Božansko Bogatstvo koje nam se daje.  Ali što kažeš, Oče ?  Zar dijete da ne želi vidjeti svog oca i svoju majku ?  Žena svoga muža ?
I kada ih smrt ili duga odsutnost liše da ih vide, zar ne trpe i zar ne nalaze utjehu živeći ondje gdje su oni živjeli, i ako moraju napustiti to mjesto zar ne trpe dvostruko jer gube također i
mjesto gdje je njihova ljubav bila ljubljena od odsutnoga ?  Smije li se prigovarati takvima koji trpe radi takve boli ?  Ne.  A što se mene tiče ?  Nije li Isus moj Otac i Zaručnik ? 
Dragi, mnogo draži od najdražeg oca i zaručnika ?  I da mi je takvim i bio možete prosuditi odatle kako sam podnijela smrt svoje majke.  Trpjela sam, znate ?  Još plačem jer sam joj željela
dobro, unatoč njezine ćudi.  Ali vi ste vidjeli kako sam nadvladala taj čas.  Bio je tu Isus.  I On mi je bio draži od mame.  Smijem li nešto reći ?  Trpjela sam i trpim radi smrti majčine, a umrla
je prije osam mjeseci, više sada nego što sam trpjela onda.  Zato sam u ova posljednja dva mjeseca bila bez Isusa - za mene i bez Marije - za mene, a također i sada, dosta je da me Oni jedan čas
napuste, evo odmah osjećam više nego ikada samoću bolesne sirote i ponovno se bacam u oštru i ljudsku bol, onih neljudskih dana.  Pišem pod očima Isusovim i zato ne pretjerujem ili ne gubim s vida ništa.
Uostalom, nije to moj način.  Ali kad bi i bio, bilo bi nemoguće u tome ustrajati pod ovim pogledom.  Napisala sam ovo, ovdje, gdje ne običavam, jer u viđenjima Marije ne ubacujem svoj jadni ja, jer već
znam da trebam nastaviti opisivati njezine slave.  Nije li njezino Materinstvo, u svim svojim trenucima, bilo kruna slave ?  Veoma sam bolesna i vrlo mi je teško pisati.  Poslije toga sam jedna
prnja.  Ali ne računam ništa, samo da je upoznaju i da je ljube.  Bole li leđa ?  Popuštali srce ?  Previja li se glava od boli ?  Raste li vrućica ?  Ne smeta !  Samo da se Marija upozna, sva lijepa i draga kakvu je
vidim po Božjoj i njezinoj dobroti, i dosta mi je.  

                             Nešto kasnije vidim jedno prostrano polje ... Mjesec je u zenitu i mirno jedri nebom koje je prepuno zvijezda.  Izgledaju poput dijamantnih
kopča pričvršćenih na ogromnoj nebnici od tamnoplavog baršuna, a mjesec im se usred njih smiješka sa svojim prebijelim licem s kojeg silaze rijeke
mliječnog svjetla bijeleći zemlju.  Ogoljena stabla izgledaju još viša i crnja na tako pobijeljenoj zemlji, dok zidine i gomile, koje tu i tamo pri rubu ravnice
izranjaju, izgledaju od mlijeka, a neka udaljena kućica naliči na komad mramora iz Carrare. 

                  S moje desne strane vidim jedan prostor, s dvije strane omeđen plotom od trnja, a s druge strane niskim i hrapavim zidom ... Ovaj zid podržava
krov neke vrste šupe ... niske i široke, koja je s nutarnje strane ograde sagrađena dijelom zidom, a dijelom od drva, kao da bi ljeti ovi drveni dijelovi trebali
biti maknuti ... da se šupa pretvori u trijem.  Iz ovog zatvorenog prostora čuje se, od vremena do vremena, kratko i isprekidano blejanje. To bi morale biti
ovčice koje drijemaju i koje radi mjesečeve svjetlosti misle da je blizu dan.  Ali taj sjaj je toliko prekomjeran, toliko jak i tako raste ... kao da se neka planeta
približuje zemlji ili iskri neki tajanstveni požar. 

                  Jedan pastir se pojavi na vratima, i stavivši ruku nad čelo da zaštiti oči, gleda u visinu.  Izgleda nemoguće da se treba zaštititi od mjesečeva sjaja.
Ali, ovo je tako živo da zablješćuje, naročito onoga koji izlazi iz zatvorenog prostora gdje je mrak.  Sve je mirno.  Ali to svjetlo iznenađuje.  Pastir zove drugove.
Svi se pojaviše na vratima.  Gomila kuštravih ljudi razne dobi.  Ima tu mladića ali i sijedih ...  Komentiraju čudnu činjenicu, a one je najmlađe zahvatio strah.
Naročito jednog: nekog dječaka dvanaestih godina koji brižne u plač izazvavši tako podrugivanje najstarijih.  »Čega se plašiš, glupane ?« reče najstariji.
»Ne vidiš li da je zrak tih ? ...  Zar nikada nisi vidio mjeseca kako sjaji ? ...  Zar si uvijek bio pod maminom haljinom kao pile pod kvočkom, zbilja ?
Ali vidjet ćeš, i kakvih stvari ! ...  Jednom sam se bio otisnuo prema libanonskom gorju, i još dalje ... Visoko ...  Bio sam mlad i nije mi bilo teško hodati ...
Bio sam i bogat ...  onda ...  I jedne noći vidio sam jednu svjetlost, ali takvu te sam pomislio da se vratio Ilija na svojim ognjenim kolima. 
Cijelo je nebo bilo kao u požaru ...  Jedan starac ...  tada je bio starac ...  reče mi: »Nešto će se veliko dogoditi na svijetu« ...  I za nas je bila nesreća
jer dođoše rimski vojnici !  Oh !  vidjet ćeš, ako polja ... «

               Ali pastirić više ne sluša ... Izgleda da ga više nije strah, jer ostavlja prag i izmaknu iza leda krepkog čobanina, iza kojeg se bio sklonio, i iziđe na travnjak
koji je pred šupom.  Gleda prema nebu i hoda kao mjesečar, kao hipnotiziran od nečega što ga sasvim privlači ...  i odjednom poviče: »Oh !« ... i osta okamenjen,
s rukama malo otvorenim.  Ostali se gledaju zapanjeni.  »Ali stoje ovom ludome ?« ...  - reče jedan.  »Sutra ga vraćam njegovoj majci.  Ne volim glupane
da čuvaju ovce« - reče drugi.  A stari, koji je malo prije govorio reče:  »Hajdemo pogledati prije nego prosudimo.  Pozovite i one druge što spavaju i uzmite štapove. 
Da nije kakva zvjerka ili razbojnici ... «  

                   Uđu, pozovu druge pastire, i iziđu s bakljama i toljagama ...  dostignu dječaka.  »Tamo, tamo« - promrmlja on smiješeći se ... »Poviše stabla, gledajte
ono svjetlo što dolazi.  Izgleda da hoda po mjesečevoj zraci.  Evo se približuje.  Kako je lijepo to svjetlo !«  »Ja vidim samo nešto življi sjaj.«
»I ja također.«  »Također i ja ...« - rekoše ostali.  »Ne, ja vidim kao neko tijelo« - reče jedan u kojemu sam prepoznala pastira koji je, na putu za Betlehem,
dao mlijeka Mariji.  »To je anđeo« ... povika dječak ...  »Evo silazi, približuje se ...  Dolje ! ...  Na koljena pred anđelom Božjim !«  Jedan dugi  »oh !« ...
i pun poštovanja ... izvinu se od grupe pastira koji padoše licem prema zemlji, i toliko više izgledaju satrti pred sjajnim ukazanjem ... koliko su stariji ...
I mladi su na koljenima, ali gledaju anđela koji se sve više približuje i napokon zaustavlja u zraku, mašući velikim krilima ... sjaj bisera u sjaju mjeseca koji ga okružuje
nad zidom ograde.  »Ne bojte se.  Ne nosim nesreću.  Javljam vam veliku radost za izraelski narod i za sve narode zemlje ... «  Anđeoski glas je poput
skladne harfe uz koju pjevaju slavuji.   »Danas, u gradu Davidovu, rodio se Spasitelj ... «   Dok je anđeo ovo govorio još više raširi krila i pokrene ih kao nad
nenadanom radošću, a iz njih - izgledalo je - kao da pljušti kiša iskara od zlata i dragog kamenja ... 

               Prava duga koja je bila nalik na trijumfalni luk nad siromašnim torom.   » ... Spasitelj koji je Krist ... « - Anđeo iskri pojačanom svjetlošću. 
Njegova dva krila, sada čvrsto stojeći, i vrhom upravljena prema nebu kao dva nepomična jedra nad safirom mora, izgledaju kao dva plamena koji se dižu plamteći ...
» ... Krist, .... Gospodin !« - Anđeo sklopi svoja dva sjajna krila i njima se ogrnu kao gornjom haljinom od dijamanta ... nad odjećom od biserja, sagne se kao na
poklon, rukama sklopljenim nad srcem i kako je sagnut nad grudima, lice mu se gubi u sjeni vršaka savijenih krila ... Vidi se samo jedan nepomični oduljeni svijetli lik
za vrijeme trajanja jedne Slave.  Ali evo ... opet se miče ... Ponovno otvara krila, podiže lice na kojem se svjetlost stapa s rajskim smiješkom ... i kaže:
»Prepoznat ćete Ga po ovim znakovima: u jednoj siromašnoj štali, iza Betlehema, naći ćete djetešce povijeno u pelenice u životinjskim jaslama,
jer za Mesiju nije bilo krova u gradu Davidovu ... «   Dok je anđeo ovo govorio učinio se ozbiljnim, pače i žalosnim ! 

               Ali s Nebesa dođoše toliki ... oh !  koliki ! ...  toliki anđeli slični njemu, čitav kor anđela koji silaze klikćući i poništavajući mjesec svojim rajskim blještavilom ...
te se pridruže anđelu navjestitelju uz mahanje krila, uz razlijevanje predivnih mirisa, uz lelujanje nota u kojima svi najljepši glasovi stvorenoga nalaze svoj odjek,
ali do zvukovnog savršenstva ...  Ako je boja napor prirode da postane svjetlošću, ovdje je melodija napor glazbe da sijevne ljudima ljepota Božja, jer čuti ovu
melodiju znači upoznati Raj, gdje je sve harmonija ljubavi koja se iz Boga izlijeva da razveseli blaženike ...  i da od ovih poleti k Bogu da mu reknu: »Ljubimo Te !«

              Anđeoski  »Glorija«  rasprostranjuje se u sve većim valovima nad mirnim poljem, a s tim pjevom i svjetlo.  I ptice se pridružiše svojim pjevom,
što je pozdrav ovoj preuranjenoj svjetlosti, a i ovce svojim blejanjem radi ovog prijevremenog izlaska sunca ... No, ja - kako to rekoh u štali za vola i magarca -
volim vjerovati da su to i životinje pozdravile svoga Stvoritelja, koji je došao među njih da ih voli i kao čovjek, pored toga što ih voli kao Bog. 

              Pjev se stišava ... a i svjetlo se umanjuje, dok se anđeli vraćaju na Nebo ... Pastiri dolaze k sebi.  »Jesi li čuo?«  »Pođimo vidjeti ?«  »A živine ?«
»Oh !  neće im se dogoditi ništa !  Hajdemo, poslušajmo riječ Božju !«  »Rekao je da je rođen danas ? ...  I da nije našao konačišta u Betlehemu ?« ...
To sada govori pastir koji je dao mlijeko ...  »Dođite, ja znam.  Vidio sam ženu i sažalila mi se ...  Pokazao sam im gdje će naći mjesto za Nju,
jer sam pretpostavljao da neće naći konaka i čovjeku sam dao mlijeka za Nju ...  Toliko je mlada i lijepa, a mora biti dobra kao anđeo koji nam je govorio ...
Dođite, dođite !  Hajdemo uzeti mlijeka, sira, janjce i već učinjene kože ...  Mora da su jako siromašni ... i tko zna koliko je hladno Onome čije se ime
ne usuđujem spomenuti ! ...  I zamislite ...  govorio sam Majci kao jednoj siromašnoj ženi ... !« 

              Otiđu u štalu i malo nakon toga iziđoše ... tko s mlijekom u ploškama, tko s mrežicama od isprepletenog kovilja, a unutra okrugli sirevi,
tko s košarama u kojima je janjad što bleji, a neki s ovčjim već učinjenim kožama.  »Ja nosim ovcu.  Ojanjila se prije mjesec dana.  Dobro joj je mlijeko.
Moći će im služiti ako žena nema mlijeka.  Izgledala mi je kao djevojčica, i tako bijela ... !  Lice kao od jasmina na mjesečini«, - reče pastir,
koji je dao mlijeko ...  I povede ih.  Idu pod mjesečevim svjetlom i s bakljama, nakon što su zatvorili šupu i ogradu.  Idu poljskim stazama i uz živice trnovitog grmlja
od zime ogoljenog ... Zaobilaze Betlehem.  Stigoše do štale dolazeći ne s one strane s koje je došla Marija, nego sa suprotne, tako da ne prolaze uz najljepše štale,
nego ovu prvu nađoše ... Pristupe k otvoru.  »Uđi !«  »Ne usuđujem se.«  »Barem pogledaj !«  »Ti, Levi, koji si prvi vidio anđela, što je znak da si bolji od nas,
pogledaj !« ... Doista, prije su ga nazivali glupanom, a sada im je zgodno da se on usudi ono što se oni ne usuđuju.  Dječak se nećka, ali se napokon usudi ...
Pristupi k ulazu, odgurne malo plašt (Josipov) ... gleda ... i osta zanesen.  »Što vidiš ?« - pitaju zabrinuti tihim glasom. »Vidim jednu mladu i lijepu ženu i jednoga
čovjeka nadvite nad jaslama i čujem ... čujem kako plače djetešce i ženu kako mu govori jednim glasom ... oh !  koji glas !«  »Što kaže ?«
»Kaže: "Isuse, majušni! Isuse, ljubavi svoje Mame !  Nemoj plakati, majušni Sinko !" ... Kaže: "Oh !  Kad bih ti mogla reći: 'Uzmi mlijeka, maleni!'
Ali još ga nemam !"  Kaže: "Veoma ti je hladno, ljubavi moja !  I bode te sijeno.  Koja bol za tvoju Mamu kad te čuje kako plačeš, a ne može te utješiti !" ...
Kaže: "Spavaj, dušo moja !  Jer mi puca srce kad čujem kako plačeš i dok te gledam kako suzice točiš !" ... i ljubi ga i topli mu sigurno nožice svojim
rukama, jer stoji sagnuta dolje nad jaslama.« »Pozovi ! Nek te čuju !«  »Ja ne. Vi, koji ste nas ovamo doveli i poznajete je.« 

               Pastir otvori usta i zatim se ograniči samo na glasni uzdah.  Josip se okrenu i dođe k vratima: »Tko ste ?«  »Pastiri.  Nosimo vam hrane i vune.
Dolazimo da se poklonimo Spasitelju.«  »Uđite !«  Uđu i štala se većinom rasvijetli od svjetla baklji.  Stariji gurnuše djecu pred sobom. 
Marija se okrene i nasmiješi: »Dođite« - reče.  »Dođite !«  i poziva ih rukom i smiješkom, i uzme za ruku onoga koji je vidio anđela i privuče ga k sebi ...
sve do jasala ... I dječak blažen gleda.  

               Drugi koje Josip također pozva, približe se sa svojim darovima i polože ih ... svi ... s kratkim i ganutljivim riječima ... pred noge Marijine ...
I zatim gledaju Djetešce koje potiho plače i smiješe se uzbuđeni i blaženi.  I jedan odvažniji reče: »Uzmi, Majko.  Mekana je i čista.  Pripravio sam je za djetešce,
koje mi se doskora ima roditi.  Ali Tebi je darujem.  Stavi svoga Sina u ovu vunu, bit će mekana i topla« ...  I ponudi ovčju kožu, prekrasnu kožu bogatu sjajnom i
dugom vunom.  Marija podigne Isusa i zavije ga u nju.  I pokazuje ga pastirima, koji klečeći na tlu ... na sijenu, gledaju ga zaneseni. 

               Postaju sve smioniji i jedan predloži: »Trebalo bi mu dati gutljaj mlijeka ... Bolje bi bilo vode s medom.  Ali meda nemamo.  To se daje majušnima.
Imam sedmero djece ... pa znam ... «  »Ovdje je mlijeko.  Uzmi, Ženo.«  »Ali ledeno je.  Toplog se hoće.  Gdje je Ilija ?  On ima ovcu.« 
Ilija je morao biti onaj koji je donio ovcu.  Ali nema ga tu ... Zaustavio se vani ... gledao kroz pukotinu ... i izgubio se u tami noći.  »Tko vas je vodio ?«  
»Jedan anđeo nam je rekao da dođemo, a Ilija nas je vodio ovamo.  Ali gdje je sada ?«  Ovca ga oda blejanjem.  »Dođi ovamo ... tebe traže !« 
Uđe sa svojom ovcom, zastiđen što je u centru pažnje.  »Ti si ?« ... reče Josip, koji ga prepozna, ... i Marija mu se nasmiješi i reče:  »Ti si dobar.« 

               Pomuzu ovcu i vrškom lanenog platna umočenog u toplo i pjenušavo mlijeko Marija namoči usnice Djetešcu koje siše tu skorupastu slatkoću.
Smiješe se svi, a još više, kada Isus zaspi u toploj vuni, s vrškom platna još među usnicama.   »Ali ovdje ne možete ostati.  Zima je, a ovdje je i vlažno.
A k tome tu je i odviše životinjskog vonja ...  Nije to dobro, a pogotovo ne za Spasitelja.«  »To znam« - reče Marija duboko uzdahnuvši ...
»Ali za nas nema mjesta u Betlehemu.«  »Ohrabri se, Ženo.  Mi ćemo ti pronaći jednu kuću.« »To ću reći svojoj gazdarici« - reče Ilija. »Dobra je.
Primit će vas, pa makar vam morala ustupiti svoju sobu.  Čim svane ... reći ću joj ... Kuća joj je puna svijeta ... Ali vama će naći mjesto.« 
»Za moje Djetešce, barem.  Ja i Josip možemo i na zemlji.  Ali za Malenoga.«  »Ne uzdiši, Ženo.  To je moja briga.  Reći ćemo mnogima,
ono što nam je bilo rečeno.  Ništa vam neće manjkati.  Zasada uzmite ovo što vam naše siromaštvo može dati.  Pastiri smo ... « 
»I mi smo također siromasi ... I ne možemo vam uzvratiti ... « - reče Josip.  »Oh !  Nećemo !  Sve kad biste i mogli, ne bismo htjeli !  
Gospodin nam je već uzvratio.  Mir je obećao svima Anđeli su govorili ovako: "Mir ljudima dobre volje!" ... Ali nama ga je već dao, jer anđeo je rekao
da je ovo Djetešce Spasitelj, da je Krist, Gospodin ... Siromasi smo i neznalice, ali znamo da su Proroci rekli da će Spasitelj biti Prvak Mira. 
I nama je rečeno da mu se dođemo pokloniti ... Slava Bogu na Previsokim Nebesima i slava ovom njegovom Kristu Pomazaniku,
a blagoslovljena budi, ti, Ženo, koja si ga rodila ! ...
Sveta si, jer si zaslužila da ga nosiš  ! ... Zapovijedaj nam kao Kraljica, jer smo sretni što ti možemo služiti.  Što možemo učiniti za Te ?«
»Ljubiti moga Sina i uvijek u srcu imati misli koje sada imate.«  »Ali za Tebe ?  Zar ne želiš ništa ?  Nemaš li rodbine koju bi trebalo obavijestiti
da se On rodio ?«  »Da, imala bih.  Ali nisu tu blizu.  U Hebronu su ... «  »Idem ja onamo« ... - reče Ilija.  »Koji su to ?«  »Zaharija, svećenik,
i Elizabeta moja rođakinja.«  »Zaharija ?  Oh !  poznam ga dobro.  Ljeti idem u ta brda jer su pašnjaci tamo bogati i lijepi, i prijatelj sam
njegovog pastira.  Kad vidim da si se smjestila ... idem Zahariji.« »Hvala, Ilijo !« »Ništa hvala.  Velika je to čast za me, siromašnog pastira,
poći govoriti sa svećenikom i reći mu: "Rodio se Spasitelj".«  »Ne !  Reći ćeš mu: "Rekla je Marija iz Nazareta, tvoja rođakinja, da se rodio Isus,
i da dođe u Betlehem".«  »Tako ću reći.«  »Bog neka te zato nagradi.  Sjećat ću se tebe, svih vas ... «  »Hoćeš li reći svojemu Djetešcu o nama ?« 
»Reći ću.« »Ja sam Ilija.« »A ja Levi.« »A ja Samuel.« »A ja Jona.« »A ja Izak.« »A ja Tobija.« »A ja Jonata.« »A ja Danijel.« »Šimun - ja.«
»Ivan se zovem - ja.« »Ja Josip i moj brat Benjamin, blizanci smo.« »Upamtit ću vaša imena.« »Moramo otići ... Ali vratit ćemo se ...
dovest ćemo ti druge da se poklone ! ... « »Kako ćemo se vratiti u ovčinjak ostavivši ovo Djetešce ?« »Slava Bogu koji nam ga je pokazao !«
»Daj nam da poljubimo njegovu haljinicu« reče Levi s anđeoskim smiješkom.  Marija podigne polagano Isusa i, sjedeći na sijenu, ponudi nožice,
ovijene u lan, da ih poljubi ... I pastiri se sagnu sve do tla i ljube ove majušne nožice, obavijene platnom. 
Tko ima bradu, najprije je obriše, i skoro svi plaču ... i pri odlasku izlaze natraške, ostavljajući srce unutra.

Viđenje mi tako prestaje, s Marijom koja sjedi na slami s Djetešcem na krilu, i Josipom, koji naslonjen laktom na jaslama, gleda i klanja se.

                                Povratak                            Home

Govori Isus:

                  Danas  govorim  Ja.   Mnogo si umorna, ali imaj strpljenja još malo.  Vigilija je Tijela Gospodnjega.  Mogao bih ti govoriti o Euharistiji
i o svecima koji su bili apostoli njezinog kulta, kao što sam ti govorio o svecima koji su bili apostoli Presvetog Srca.   Ali želim ti govoriti o
jednoj drugoj stvari i o jednoj kategoriji klanjatelja moga Tijela koji bijahu preteče toga kulta.  To su pastiri.  Prvi klanjatelji mog Tijela ...  
Riječ Čovjekom postale.   Jednom ti rekoh, a to govori također i moja Crkva, da su Sveta Nevina Dječica  prvi mučenici Kristovi.  Sada ti kažem
da su pastiri prvi klanjatelji Tijela Božjega.   I u njima su sva svojstva koja se traže za klanjatelje moga Tijela, za euharistijskc duše.

                  1. Čvrsta vjera: oni spremno i slijepo vjeruju anđelu.

                  2. Velikodušnost: oni daju sve svoje bogatstvo svome Gospodinu.

                  3. Poniznost: prilaze siromašnijima, ljudski govoreći, od sebe, s čednošću čina koji ne ponizuje, i priznaju se njihovim slugama.

                  4. Želja: što ne mogu dati od sebe, nastoje priskrbiti apostolatom i trudom.

                  5. Spremna poslušnost: Marija želi da se upozori Zaharija i Ilija odmah ide.  Ne odgađa.

                  6. Ljubav, naposlijetku: oni se ne znaju odijeliti odande i ti kažeš: "ostavljaju ondje svoje srce." 
                                   Dobro kažeš !  Ali zar ne bi trebalo tako činiti također s mojim Sakramentom ?

                I jedna druga stvar, sva za te, a to je ova: pogledaj, kome se prvome objavljuje anđeo i tko zaslužuje Marijine izljeve nježnosti ? 
                Levi: dječak !   Tko ima djetinjsku dušu - Bog mu se pokazuje i objavljuje mu svoje tajne i dopušta mu da čuje božanske riječi ...
                i Marijine ... Ako tko ima djetinjsku dušu ima također i sveti žar kao što i Levi kaže: "Daj mi da poljubim haljinu Isusovu !"
               To je rekao Mariji.  Jer uvijek je Marija koja vam daje Isusa.  Ona je Nositeljica Euharistije.  Ona je Živi Ciborij.

               Tko ide Mariji nalazi Mene ! ...   Tko me kod Nje traži - od Nje će me i primiti ...  Kad mojoj Majci jedno stvorenje kaže:
              "Daj mi Tvog Isusa, jer ga ljubim !" - njezin smiješak mijenja Nebesa u još življi sjaj veselja, toliko je sretna !

                Reci joj dakle: »Daj mi da poljubim haljine Isusove.  Daj mi da poljubim njegove rane.« 
                       Usudi se još i više: »Daj mi da položim glavu na Srce tvoga Isusa, da bi radi toga bila blažena.«
                  Dođi.  I otpočni ... kao i Isus u kolijevci, između Isusa i Marije.

         
                               Povratak                            Home